Da li je loše to što mame i tate, obično kad ne znaju kako da izađu na kraj s njima, djetetu puštaju pjesmice na Jutjubu – i dok jede, i dok se sprema za spavanje, u svakoj prilici kad bi da olakšaju sebi? O tome smo razgovarali sa dr Rankom Rajovićem, osnivačem Mense u Srbiji.

Sve je više roditelja svud oko nas koji, čim dijete počne da kenjka, odbija hranu, nikako da zaspi – daju mu tablet ili mobilni i puste neku pjesmicu na Jutjubu. I kao nekom magijom, dijete se fokusira samo na taj audio-vizuelni doživljaj, pa se obično u trenu smiri. Onda roditelji, zahvalni na ovoj alatki koja im olakša i hranjenje i uspavljivanje, ne razmišljaju mnogo da li je to dobro za dijete na duže staze.

“Roditelji moraju da shvate da nove tehnologije nose opasnost, posebno zato što još uvek ne znamo kako deluju na razvoj mozga. Mozak u razvoju, najviše u prvim godinama života, formira nervne puteve od kojih sutra zavise kognitivne sposobnosti. Poslednjih desetak godina ima brojnih istraživanja o uticaju novih tehnologija na razvoj mozga i rezultati govore da pojedine duboke strukture velikog mozga nisu u dovoljnoj meri razvijene, a to dovodi do smanjenja kognitivnih sposobnosti”, napominje dr Ranko Rajović, autor NTC programa učenja kroz igru, saradnik Unicefa za ranu edukaciju i osnivač Mense u Srbiji i nekoliko zemalja u regionu.

Dr Rajović zato kaže da treba paziti koliko dijete dnevno gleda u ekran telefona ili tableta.

“To je najbolje uraditi u određeno vreme, kao što smo nekad gledali crtane filmove. To znači da se to ne vezuje za uspavljivanje ili obrok. I roditelji treba da se pridržavaju pravila: pola sata gledanja u ekran – sat vremena u park ili na igralište, a sat vremena gledanja u ekran – dva sata u park”, kaže dr Rajović i ističe da je za dijete od pet godina preporučen broj pređenih kilometara od pet do 10.

Ranko Rajović za portal Nova.rs priča i šta je bolja alternativa kad roditelj ne zna kako da primiri dijete.

“Uvek je bolje pribegavati starim oprobanim metodama koje, istina, jesu malo napornije za roditelje. Bolje je da roditelji pričaju detetu priču pre spavanja ili čitaju neku slikovnicu. Takođe, dete mora da ima dovoljno motoričkih akrivnosti, da se umori, pa će lakše zaspati, a imaće i bolji apetit.”

On objašnjava i kako će mame i tati olakšati sebi.

“Dete koje je gladno nema potrebe da primirimo da bi jelo. Problem je što deca imaju ogromnu energiju, koja biološki postoji u tom periodu, jer omogućava kretanje, a kretanje je važno za razvoj mozga. Ono je i biološka potreba deteta, a to znači da roditelji to moraju da obezbede boravkom u prirodi ili poligonima u stanu i tako će sebi olakšati svakodnevni zivot.”

Čarobna linija

U okviru NTC sistema učenja kroz igru Ranka Rajovića ima dosta kreativnih i vrlo djelotvornih rješenja koja mogu da odlično pomognu, a lako se mogu izvoditi u stanu.

Jedna od NTC igara sa kretanjem i razmišljanjem je Čarobna linija. Roditelji zalijepe široku ljepljivu traku u hodnik i kažu djetetu da to nije za njega, jer je to teško. Svaki put kad roditelji prolaze kroz hodnik, hodaju tako da idu stopalo pred stopalo. Dijete će, naravno, pokušati i biće srećno kad uradi ovaj „težak zadatak“. Čim ga uspješno savlada, dan kasnije roditelji urade nešto malo teže, npr. hodaju unazad i opet kažu da je to previše teško i da to nije za njega. Kada dijete i taj dio savlada, uvodi se još jedan element koji je važan za razvoj djeteta – roditelji zalijepe na tu široku traku markere u boji i kažu da je to samo za velike i, na primjer, kad dođu do crvenog markera, urade dva čučnja, kad dođu do plavog, urade jedan okret. Naravno, i dijete će to uspjeti, ali će dijete proći 100 puta kroz hodnik u toku dana, uradiće 200 čučnjeva, 100 rotacija.

Ranko Rajović kaže da to možda liči na manipulaciju, ali ako kažemo djetetu da hoda po liniji, jer je to dobro za njegov kognitivni i motorički razvoj, vjerovatno da ono to neće ni raditi. A roditelji kasnije mogu da dodaju treći, recimo, žuti marker koji će značiti tri skoka u mjestu, pa zeleni, narandžasti…

Igra za cijelu porodicu

Dobra igra za više članova porodice je Mudra lopta, kaže Rajović.

Za igru je potrebna lopta, a u njoj učestvuju vođa igre i igrači koji stoje u polukrugu.

Zadatak je da vođa loptom dodirne i imenuje tri dijela tijela, a zatim loptu baca jednom igraču koji je hvata, ponovi ista tri dijela tijela, pritom ih dodirne loptom i vraća loptu vođi igre. Na primjer, vođa igre dodirne glavu i izgovori “glava”, zatim dodirne lakat i izgovori “lakat” i na kraju dodirne koljeno i izgovori “koljeno”. Kada dobaci loptu drugom igraču, on to ponovi.

Kada svi ponove prva tri pojma, onda se prelazi na sljedeći nivo igre – tada svaki igrač smisli nova tri dijela tijela, vodeći računa da igrači prije njega nisu spomenuli nijedan.

Ukoliko je potrebno, početni nivo igre se može preskočiti i odmah ovako igrati. Lopta se nasumice baca igračima tako da svi u svakom trenutku treba da budu koncentrisani kako bi uhvatili iznenada bačenu loptu i ispunili zadatak. Igra nije takmičarskog karaktera, ali se može igrati na ispadanje – ukoliko neko ne uhvati loptu ili ponovi neki dio tijela koji je već bio spomenut. Igra ima više varijacija i, kada im postane lak nivo koji igraju, onda se zada da izgovore samo prva slova (G, L,S = glava, lakat, koljeno) ili da imenuju neke predmete i životinje koji počinju na to slovo (globus, lasta, stolica).