Priča je skoro svima savršeno poznata: Beba hoće samo mamu, rijetko kada poželi da ide kod tatice, a o drugim ljudima da i ne pričamo.

Mama nema kad da se odmori, nema vremena za sebe i mora da je uvijek sa bebom. Zašto je to tako i šta raditi u takvim situacijama?

Dijete se od malena vezuje za osobu koja se o njemu brine, a u početnoj fazi života to je upravo mama. Ona u ovom periodu predstavlja glavni oslonac za dijete. Naravno, ova veza se razvija kako dijete raste:

Do 3. mjeseca dijete živi u jednoj vrsti simbioze sa mamom, ali pošto nije u mogućnosti da razlikuje lik osobe, dešava mu se da izjednači sve osobe koje se brinu o njemu.

Između 4. i 7. mjeseca – osjećaj povezanosti praćen je:

– konstantnim traženjem kontakta i blizine sa centralnom figurom, jer u ovom periodu dijete počinje da se plaši udaljavanja i razdvajanja

– negativnim reakcijama prema nepoznatim osobama (strah od nepoznatog).

Radi se o sasvim normalnim vidovima ponašanja koji su tipični za ovu razvojnu fazu. Poznatije i kao “kriza osmog mjeseca” ove reakcije obično prolaze nakon prvog rođendana.

Ovaj strah se prepoznaje u djetetovoj reakciji kada treba da se odvoji od mame. Naime, u ovoj fazi, svaki put kada se mama udalji iz djetetovog vidika mališan postane očajan i reaguje plakajući.

Dijete još uvijek nije razvilo sposobnost pamćenja koja je potrebna da bi ono prepoznalo mamino odsustvo kao privremeno. Za dijete to što ne vidi mamu znači da ona više ne postoji i upravo ovo osjećanje objašnjava uznemirenost koja ga obuzima svaki put kada se ona udalji.

Kada mališan otkrije da su on i mama dvije različite osobe, pojava novog, nepoznatog lica samo još više povećava njegovu nesigurnost. Ovu nepoznatu osobu dijete doživljava kao preteći elemenat koji može da uzdrma stabilnost odnosa sa majkom. Ovaj osjećaj nagoni bebu da reaguje obično tako što:

  • se uplaši i počne da plače i vrišti kada se približi nepoznata osoba (ili ona koju je dijete vidjelo samo nekoliko puta)
  • pruža ruke ka mami ili drugoj poznatoj osobi ako ga nepoznata osoba uzme u ruke.

Odlučujući faktor u savladavanju ovog straha je ambijent u kome dijete raste. Ako je od rođenja naviknuto na prisustvo različitih ljudi prebrodiće ovaj osjećaj mnogo lakše.

U pricipu se sve rješava oko prvog rođendana, jer upravo u periodu kada puni godinu dana dijete dostiže veći stepen svijesti i sigurnosti. Tada ono zna da mama može da se udalji, ali i da se uvijek vraća.

Dijete polako shvata da ono može da zamisli sliku mame u glavi, jer ima sjećanje na nju u sebi i kada ona nije tu. Ovo mu pomaže da prihvati razdvajanje, možda tješeći se plišanom igračkom (tzv. tranzicioni objekat).

  • Budite tu da utješite bebu i izbjegavajte, koliko god to bilo moguće, duža razdvajanja prije prvog rođendana.
  • Ne budite bezosjećajni na djetetovu potrebu za vašom pažnjom. Tako možete samo da povećate njegov nemir.
  • Kada primijetite ovaj strah kod djeteta, izlazite na nekoliko minuta iz sobe klimajući mu glavom sa vrata ili pričajući glasno da bi vas dijete čulo.
  • Pozdravite se uvijek sa djetetom kad idete, nemojte se kradom udaljavati od njega.
  • Ako dijete plače kad vi izlazite, reagujte nježno, ali sigurno i odlučno (da dijete ne bi pomislilo kako njegov strah ima dobru osnovu).
  • Naviknite dijete na prisustvo različitih ljudi (baba i deda, bejbisiterke) od samog rođenja. Dijete ne mora da bude baš uvijek samo sa mamom.

Zapratite nas i putem Vibera. Kliknite OVDJE i pridružite nam se! 🙂