Kako da postupi roditelj?

Opšte mjesto: dijete plače i viče nasred prodavnice, roditelj u panici gubi kontrolu, okolina negoduje, poneko i cokće. Kako se nositi sa ovom situacijom – objašnjava porodična savjetnica Nina Hofman.

Scena u prodavnici: mama, četvorogodišnji sin

– Mamaaa, mama, hoću sladoled, kupi mi.

– Ne, mili moj, danas je hladno, ne jedemo sladoled, kad je hladno, možeš da se razboliš.

– Ali mamaaa, hoćuu, neću da se razbolim, obećavam.

– Ne možeš to da obećaš, grlo može da te zaboli od hladnog.

– Ne može! Kupi mi sladoled!

– Ne, dušo (vuče sina za ruku) danas neće biti sladoleda, vrlo je hladno. I danas si već jeo slatko, a ne smije da se jede mnogo slatkog, jer to nije dobro za zdravlje.

– (Opire se, sa suzama u očima) Ali ona (pokazuje na djevojčicu sa sladoledom) jede. A ja danas nisam jeo sladoled! Maaamaaaa, hoću sladoled!!!

– (Počinje da gubi strpljenje, želi da zadavi majku one djevojčice što joj je kupila sladoled) Rekla sam ne!

– (Histerično plače i vrišti) Hoćuuuuuuu sladoleeeeeeeed!

Ova scena može imati dva raspleta: ili majka ne može izdržati i kupuje sladoled ili mora da izvlači napolje dijete od čije vike se sve ori, uz prijekorne poglede ili još gore – komentare prodavaca i kupaca. „Skandal“ može trajati prilično dugo, raspoloženje i majke i djeteta je pokvareno.

Razmislimo o tome šta se ovdje dogodilo? Dijete je, kao što znate, impulsivno stvorenje, želje se u njemu rađaju slučajno, kad ugledaju željeni predmet (kao i kod odraslih), ali, za razliku od odraslih, koji u većini slučajeva umiju da regulišu svoje impulse (mada ne uvijek), dijete to još ne može.

Pošto nije dobilo željeni rezultat, ono osjeća razočaranje, osjeća se loše, počinje da se ljuti, plače. Za razliku od odrasle osobe, dijete ne može da se nosi sa ovim neprijatnim i teškim osjećanjima. Jednostavno nije u stanju da pomisli da se ništa strašno nije dogodilo, da će sladoled dobiti neki drugi dan, da ima mnogo važnijih stvari na svijetu od sladoleda, da umjesto njega može tražiti nešto drugo što će mu popraviti raspoloženje. Ukratko, sve što svakoga od nas može da utješi u stanju razočaranja, djetetu jednostavno neće pasti na pamet.

Dijete razumije samo prost niz: želim → ne daju mi → loše se osjećam bez toga → pokušavam na sve meni dostupne načine da dobijem ono što želim. A dostupni načini su ponavljanje tražnje, plakanje, histerija. To je sve od sredstava kojima ono raspolaže da bi postiglo svoj cilj.

A mama? Mama ima tešku dilemu: s jedne strane, želi da djetetu bude dobro i s tim u vezi je gotovo na sve spremna. S druge strane, ona zna da je sladoled u ovoj situaciji loš, ali njen sin to ne razumije. Želi da se dijete osjeća dobro, ali da mu ne da sladoled. A to dvoje ne ide zajedno, pa počinje da se ljuti na sebe, na dijete, na neodgovornu majku koja je ćerki kupila sladoled i time joj zakomplikovala situaciju, konačno, osjeća se potpuno bespomoćno pred djetetom koja vrišti. Obuzima je čitav spektar negativnih osjećanja, o kojima uopšte ne razmišlja, jer pokušava da smiri dijete. Željela bi ili da propadne u zemlju ili da se to odmah završi. Da li ima mehanizam pomoću kojeg ovu situaciju može da riješi na drugačiji način?

Da, odrasli imaju ovaj mehanizam i mi možemo da ga koristimo da pomognemo i svojoj djeci i sebi.

Unaprijed se pripremite

Prije nego što odemo u prodavnicu, možemo da zamislimo da je moguća takva situacija sa sladoledom ili nečim drugim. Zbog toga dijete unaprijed upozoravamo da ne kupujemo ništa slatko, posebno sladoled, jer je napolju hladno. Ono će se, vjerovatno, uzjoguniti i tada mu možemo ponuditi neku atraktivnu zamjenu. Na primjer, kupite neku malu igračku ili nešto ukusno, ali da nije slatko. Na ovaj način djelimično možemo izbjeći onakve scene.

Pored toga, kod kuće možete napravite trajno pravilo (za sve) u vezi sa slatkišima: kada, koliko i šta jedemo i da se uvijek u takvim situacijama pozivamo na njega. Ovo roditeljima pojednostavljuje zadatak, a djetetu daje osjećaj samopouzdanja – više ne zavisi od odluke roditelja, koja mu nije uvijek jasna, već se, zajedno sa cijelom porodicom, pridržava opšteg pravila. Uočavate li razliku?

Dišite

Ako se već dogodilo što se dogodilo, prije svega savjetujem vam da ne reagujete odmah, već da nekoliko puta duboko udahnete, dajući sebi vremena da razmislite i izmjerite za i protiv sladoleda. Ako je konačni rezultat „protiv“, moramo shvatiti kakva će reakcija slijediti i biti spremni za nju.

Priznajte djetetova osjećanja

Nakon prve manifestacije djetetovog otpora, mnogo prije upadanja u histeriju, čučnite i, gledajući mu u oči, recite: „Vidim da si veoma razočaran i da se ljutiš – potpuno te razumijem. I meni bi bilo teško da ne dobijem nešto što baš želim. Daj da te zagrlim i da zajedno razmislimo šta ti sada može pomoći, a da nije sladoled. Sigurno ćemo naći rješenje.“ Ovo treba reći potpuno smireno, saosjećanje i želja da se pomogne treba da budu iskreni.

Ponudite izbor

Dijete bi trebalo da shvati da mu je korisno da se što prije smiri, pa mu možete ponuditi izbor: „Biraj – sada se brzo smiriš, a onda ćemo imati vremena da se igramo kod kuće / gledamo crtani film / idemo na igralište / sve što vam se čini odgovarajuće, ili ću morati da te odvedem odavde, iako će mi biti veoma neprijatno, i onda više nećemo moći da radimo šta želimo.

Obećajte da ćete kupiti drugi put

Može biti od pomoći mogućnost dobijanja sladoleda ne sada, već sutra / za vikend / kada krenemo kod babe.

Šta NE radimo:

NE govorimo „rekla sam“

Roditeljski autoritet se ne gradi na ultimatumu „Biće kako ja kažem“, već u „Odlučujem za dijete ono što ono još nije u stanju da odluči samo“. Roditelj uočava i prihvata „loše“ stanje djeteta i pomaže mu da se nosi sa negativnim osjećanjima.

NE ljutimo se na dijete

Često se roditelji vrijeđaju i ljute na dijete zbog onoga što im priređuje. A dijete ništa ne priređuje nego se to njemu događa. Ako se ljutimo na njega, postajemo isto tako bespomoćno dijete kao i ono, i „obračunavanje“ prelazi na nivo svađe djeteta sa djetetom, dok bi u stvari to trebalo da bude razgovor odrasle osobe i djeteta.

Djetetu NE objašnjavamo da će se razboljeti od sladoleda i da je sladoled loš

Za dijete je sladoled dobar, jer udovoljava njegovoj želji, a o „lošoj strani sladoleda“ ono ništa ne razumije, jer je u njegovoj glavi veza između događaja čisto teoretska. Djeca ne mogu da razmišljaju hipotetički, za njih se sve dešava ovdje i sada.

NE vučemo dijete na silu

Prije nego što odvedemo dijete s lica mjesta, moramo ga unaprijed upozoriti na to i dati mu mogućnost izbora.

NE obraćamo pažnju na druge

Na tamo neku baku u kaputu ili drsku prodavačicu koja cijedi kroz zube nešto neprijatno u vašem pravcu. Nije nas briga šta će prisutni pomisliti o nama ili o našem djetetu, bavimo se SAMO sobom i svojim djetetom. Nema ništa skandalozno u činjenici da dijete plače na sav glas. To se dešava apsolutno svima i to je nezaobilazan dio odrastanja i razvoja.

Zapratite nas i putem Vibera. Kliknite OVDJE i pridružite nam se! 🙂