
U vrtiću dijete je prava cvjećka, dok se kod kuće pretvara u demona. Majke su očajne: “Šta ja to radim njemu? Mora da sam najgora majka na svijetu!”
Roditelji najčešće pitaju stručnjake: Zašto se moje dijete najgore ponaša u mom društvu? Lijepo se ponaša u školi, vaspitači nemaju zamjerke, dadilja kaže da nema problema sa njima, ali sa majkom – dijete je grozno!
Ako je to dijete prvorođenče, roditelji su očajni, jer ne znaju šta je u pitanju.
Roditelji često misle: ako nešto pođe po zlu, to znači da smo mi krivi. Ja, mama, nešto sam pogriješila, zato se dijete tako ponaša. U psihologiji odnosa roditelja i djeteta postoji jedno jednostavno pravilo: dijete se ponaša najgore od svega sa onima koje najviše voli, odnosno sa kim je najbliži i ima najpouzdaniji odnos.
Ako ste suočeni sa fenomenom kada se vaše dijete ponaša najgore sa vama – radujte se, stvorili ste onaj osnovni nivo povjerenja, koji je tako moderno spominjati u modernoj teoriji vezanosti. Ovo je zaista zdrav odnos dijete – majka.
Ako je dijete sa majkom “cvjećka”, a pravi “đavolčić” sa bakom ili vaspitačicom – to treba da vam bude alarm za uzbunu. Znači da dijete sa majkom nema taj odnos bliskosti.
Ali, ovo je rijedak slučaj, jer tada majka treba da je odsutna stalno, pa dijete nema mogućnost za nju da se veže. Ova vrsta ponašanja javlja se kod djeteta u onim porodicama gdje postoje dvije dadilje koje rade svaki drugi dan, a roditelji ga viđaju vikendom. Međutim, takvih situacija kod nas, na sreću, nema.
Naša standardna situacija je obično ovakva: majka je djetetu najbliža osoba i dijete se ponaša najgore od svega dok je u društvu majke.
Objašnjenje je: da, dijete se ponaša lošije sa majkom, jer može priuštiti da ne kontroliše svoje emocije u njenom prisustvu, dok je sa drugim ljudima već naučilo da se kontroliše i to sada već radi sistematski. To je razlog.
Dijete je kameleon
Drugi razlog zašto se djeca mogu ponašati lošije, i opet sa majkom, je ovaj: dijete je univerzalni radar i stopostotni kameleon u pogledu emocionalnih reakcija. Sada govorimo o predškolskom uzrastu, tačnije, o djetetu mlađem od šest godina, jer bliže ovom dobu počinju da sazrijevaju drugi mehanizmi i ovo ponašanje odlazi u drugi plan. Dijete je kameleon, a ovo je jedan od mehanizama razvoja, usavršavanja i učenja. Dok je dijete malo, 80% učenja za njega je imitacija: dijete imitira majčin hod, kretanje odrasle osobe kašikom i ponašanje oca.
Prosječan roditelj mnogo lošije vidi nivo emocionalne imitacije. Kada se dijete loše ponaša kada dođe njegova majka, a prije toga se dobro ponašalo sa drugom odraslom osobom, ovo je vrlo jasna ilustracija automatskog kameleonizma.
Recimo da je dijete po cio dan bilo kod bake, s njima je sve bilo u redu. Za to vrijeme dijete se prilagodilo bakinom tipu reakcija, njenim zahtjevima, brzini, govornim okretima, onome čime je baka zadovoljna i nezadovoljna. Postala je ljubičasto išarana.
To se dešava ne na nivou razumijevanja, već na nivou senzacija. To čini bez razmišljanja, kao kada se biljka okreće svjetlosti, kada se pas ili mačka ponaša prema vlasniku. Tako se prilagodio, a onda je došla majka, a sa njom i drugi sistem koordinata, zahtjeva i emocionalnih očekivanja, još jedan sistem reakcija na ovo ili ono ponašanje, na određene riječi. A dijete je i dalje ljubičasto išarano, nije stiglo ponovo da se obilježi crvenom trakom. Dijete se samo neko vrijeme uključuje: dva koordinatna sistema rade istovremeno. Zbog toga je izgubljeno, a jedan od načina da se izvuče iz ove zabune je provokativno ponašanje. Sve se to ne dešava na nivou svijesti, to je histerija, neuspjeh u ponašanju.
Ja sam loša mama
Jednom kada roditelji prestanu da misle da je ponašanje ovog djeteta usmjereno na njih i da su oni krivi za ono što se dogodilo, otvoriće se ogroman arsenal mogućnosti i reakcija. Jer tipična unutrašnja logika: Ja sam loša mama. Ulje na vatru može da doda i baka: “Kod mene je bio tako miran, ja stvarno ne znam šta mu radiš!?!”
Ako samo malo sačekamo, malo se distanciramo – sve će doći na svoje i dijete će se smiriti. Najvjerovatnije će iz ovog lošeg ponašanja izaći sam, a čak i ako zaglavi u tome, možemo mu pomoći riječima: „Sad si toliko nestašan da shvatam da sam ti jako nedostajala.”
Sačekajte da dijete iz ljubičaste ponovo pređe u vašu boju. Ako je kontrast između bake i majke prevelik, tada ova vrsta reakcije može biti vrlo jaka. Tada treba da se dogovorite tako da se dijete bukvalno trenutno prebaci iz ruke u ruku. Jer dijete će poludjeti ako mama i baka sjednu da piju čaj ili kafu.
Najbolje bi bilo zamjenu izvršiti brzo, na vratima: jedna uđe, druga izađe.
Na kraju krajeva, ako majka provodi dovoljno vremena sa djetetom, odnos s njom ostaće mu najvažniji i povjerljiv, u tom odnosu je najviše mogućnosti. Davanje dozvole djetetu da se razlikuje i da bude sa drugima u prostoru samo će koristiti svima.
Ako dijete sa bakom razgovara potpuno drugačijim glasom i sa drugačijim intonacijama i, možda, zapovijeda joj, pa čak i manipuliše njome, onda se tako ponaša, jer je to baki normalno, baka to dozvoljava, razvijaju sopstveni način komunikacije.
Kad je riječ o razvedenim roditeljima, djetetov odnos sa tatom i nije tako miran i siguran, jer je mnogo teže naći nit povezanosti. Ali u kontaktu sa starijim rođacima, u čiju dobru namjeru ne sumnjate, sasvim je lako dozvoliti zaseban format komunikacije. Namjenska linija komunikacije biće sa prvim učiteljem ako se pokaže da je čovjek. A tada će dijete moći da formira svoju priču o komunikaciji sa prijateljima.