Mnoge osobe koje su prošle kroz traume kroz život potiskuju loša iskustva i emocije, ali ih postupci odaju. Teško je sebe zamisliti kao traumatizovano dijete, te se mnogi okreću samoućutkivanju i poricanju problema. Takva praksa rezultira dubokim poremećajima koji se ispoljavaju kroz anksioznost, fobije, agresiju, manjak samopouzdanja i mnoge druge.

U narednim redovima, pročitaćete iskustva ljudi koji nisu ni svjesni da su doživjeli duboke traume koje su ostavile posljedice na njihove živote.

Da li se pronalazite u nekoj od njih?

“Roditelji su me tukli dok sam bio dijete i nisam traumatizovan‚” reče čovjek koga je bivši partner prijavio za nasilje.

‚‚Kada sam bio dijete ostavljali su me da plačem sam dok ne bih zaspao i to je bilo toliko loše da nisam izlazio napolje‚” reče čojvek koji svaki dan provodi na društvenim mrežama i ima problem sa spavanjem.

,,Kažnjavali su me dok sam bio dijete i dobro sam,” reče čovjek koji svaki put kada napravi grešku sebi izgovara riječi pune mržnje kao obik samo-kažnjavanja.

‚‚Dok sam bila dijete, roditelji su me jako pritiskali i patim od traume zvane – edukacija – ‚” reče žena koja i dalje ne razumije zašto su svi njeni partneri na kraju postali agresivni.

‚‚Kada bih postala hirovita kao mala, tata bi me zaključavao u sobu da učim sama i danas ja to cijenim‚” reče žena koja pati od anksioznosti i ne razumije zašto se toliko plaši da bude u malim prostorima.

‚‚Roditelji su mi govorili da će me ostaviti samu ili da će me dati strancu kada bih bila bijesna i ja nemam traume‚” reče žena koja stalno moli za ljubav i oprašta nevjerstva samo da se ne bi osjetila napušteno.

,,Moji roditelji su me kontrolisali samo pogledom i vidi kako sam dobra ispala,” reče žena koja ne može da uspostavi kontakt očima sa autoritativnim osobama bez da se osjeti posramljeno.

‚‚Kao mali dobijao sam batine kaišem i danas sam dobar čovjek‚ čak profesionalac”, reče čovjek koga su komšije prijavile policiji zbog pijanstva i dranja na ženu.

‚‚Moji roditelji su me tjerali da učim ono što može da donese kasnije pare i vidite kako mi dobro ide‚” reče čovjek koji sanja o petku svaki dan, jer je očajan zbog toga što svaki dan radi posao koji nije ono što je on želio.

‚‚Kada sam bila mala oni su me tjerali da sjedim mirna sve dok ne pojedem svu hranu iz tanjira, a čak su me i nasilno hranili – nisu bili kao ovi popuštajući roditelji‚” reče žena koja ne razumije zašto ne može da ima zdrav odnos prema hrani i zašto je u adolescentnom dobu razvila poremećaj ishrane.

‚‚Moja majka me je naučila da totalno poštujem njene ćuške papučama‚” reče žena koja mora da konzumira cigarete kako bi kontrolisala svoju anksioznost.

‚‚Zahvalan sam mami i tati za svaki udarac i kaznu, jer da to nisu radili ko zna šta bi sa mnom bilo‚” reče čovjek koji nikada nije mogao da uspostavi zdrave partnerske odnose i koga sin stalno laže, jer ga se boji.

I tako… idemo kroz život, slušajući ljude koji tvrde da su dobri ljudi bez trauma, a paradoksalno, živimo u svijetu punom nasilja i ranjenih ljudi.