U svojoj praksi često se srećem sa vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se stalno ponavlja jeste kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – konačno počnu da preuzimaju odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju da namjeste krevet za sobom, koji ne peru sudove, koji ne traže sami knjige za lektiru već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već sredovječni ljudi, koji su sve to radili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovu djecu. Ali, pitanje je kako?

Ne postoji univerzalni recept

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcionišu bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego što do problema uopšte dođe.

Ako ste ikada pokušali da promijenite neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primijetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj da pijemo kafu prije doručka, trebaće nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati, a tek poslije toga popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

Navike se usvajaju od najranijeg uzrasta

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i pokupiti tanjir za sobom, oprati sudove, namjestiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranijeg uzrasta.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve rade umjesto djece.

Mogu da razumijem roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli da svoju djecu oslobode obaveza, dopuste im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu da razumijem roditelje u procesu razvoda ili samohrane roditelje koji pokušavaju da djetetu smanje stres i pritom čine sve kako bi ono bilo srećno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo da namjesti krevet, opere sudove ili pozajmi knjigu za lektiru iz biblioteke ili od druga (nezavisno od razloga) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijem uzrastu? Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijem uzrastu ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantuju da će, na primjer 20-godišnjak znati da opere sudove ,a 10-godišnjak neće. To zavisi od njegovog prethodnog iskustva i stava roditelja.

Sve je lakše u ranom uzrastu

Sjećam se posjete prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom ćerkicom stavljala sudove u mašinu za pranje sudova – ponos koji je u tom trenutku zasijao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da njena ćerka voli da se tako igra sa njom: kada je mama sređivala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Da li je dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro složilo sudove u mašinu za sudove? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro složene? Nisu. Ali, to nije ni bila poenta. Mamin cilj nije bio da njeno dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo da usadimo na brzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bih da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađem uzrastu biti jednostavnije (dijete će vjerovatno sa uživanjem i ponosom učiti kako se namješta krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuvanja i slično), u starijem uzrastu se stvari malo komplikuju. Da bi privoljeli našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Na primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivisano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuvanje i spremanje možemo prezentovati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u sopstvenom domu. Rečenica poput „Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla natjerati da uzme stvari u svoje ruke. Zatim, čišćenje može biti i zabavno ako dozvolimo našem adolescentu da pojača muziku i usisava u ritmu omiljene pjesme. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti sa oduševljenjem – ali, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela da kažem svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobijamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

Autor: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog za ordinacija.vecernji.hr