Nestašluk je normalna pojava u dječjem razvoju, ali se postavlja pitanje kada nestašluk prelazi granice, a ponašanje postaje problematično. Razlikujemo, dakle, ponašanje koje predstavlja povremeno odstupanje od društveno prihvatljivog ponašanja i ponašanje kada dijete postaje počinilac krivičnih djela.
Poremećaji ponašanja mogu se svrstati u pet grupa:
– Negativističko-inadžijsko ponašanje,
– Periodični napadi bijesa,
– Poremećaj ponašanja uz odsustvo empatije i osjećanja krivice,
– Antisocijalni poremećaj ličnosti
– Neklasifikovani poremećaj ponašanja.
Zajedničko im je to da obuhvataju širok spektar aktivnosti koje imaju za posljedicu kršenje socijalnih pravila i/ili ugrožavanje drugih.
Rane pokazatelje često ignorišemo ili tolerišemo. Uočavamo ih tek kada dijete biva uključeno u predškolski i školski sistem gdje ne može mirno da sjedi i prati nastavu i pokazuje nesaradljivost u odnosu na grupu. Djecu sa problemom u ponašanju često posmatramo kao nevaspitanu i odgovornu za svoje neadekvatno ponašanje.
Antisocijalna ponašanja su primarno naučena ponašanja i to učenjem po modelu – putem posmatranja, imitiranja, isprobavanja i ponavljanja. U vezi su sa:
– Neprepoznavanjem potreba djeteta od strane roditelja,
– Nasilnim ponašanjem među bliskim osobama,
– Niskim nivoom topline,
– Nedostatkom roditeljskog nadzora i discipline,
– Disfunkcionalnim odnosima među roditeljima.
Međutim, osim u porodici, djeca se mogu ugledati i na svoje vršnjake ili osobe koje sreću u školskom okruženju, susjedstvu ili društvu uopšte.
Podtipovi poremećaja ponašanja
Prvi, takozvani rani podtip, može se uočiti već na uzrastu od dvije godine, kao posljedica neadekvatne njege i brige o djetetu još od njegovog rođenja, zbog čega je češći kod djece bez roditeljskog staranja. Ispoljava se kroz povećan nivo anksioznosti, nesigurnosti i izraženu teškoću socijalizacije. Uslijed nedostatka pažnje, dijete uči da lošim ponašanjem privlači pažnju odraslih i vršnjaka, biva odbačeno, te se povezuju sa sebi sličnima. Ukoliko se na rano formirani poremećaj ne reaguje sve do puberteta, praksa pokazuje da ta djeca izrastaju u ljude kojima prijeti rizik od nestabilnih odnosa, neuspjeha, kriminogenog ponašanja, mentalnih i bolesti zavisnosti, nezaposlenosti.
Drugi podtip nastaje u pubertetu i ranoj adolescenciji. Često je takvo ponašanje pod uticajem grupe vršnjaka, a udruženo sa slabijim roditeljskim nadzorom i teškoćama u savladavanju školskog gradiva. Ukoliko dobiju adekvatnu podršku, uglavnom ne postaju prestupnici kasnije.
Kako da prepoznamo djecu sa poremećajem ponašanja?
Tipična ponašanja su:
Nepoštovanje naredbi i pravila;
Suprotstavljanje autoritetu;
Verbalna i/ili fizička agresija;
Uništavanje stvari, laži i manipulacije;
Krađe;
Neustrašivost;
Sklonost ka bolestima zavisnosti;
Nesaradljivost u grupi prosocijalnih vršnjaka i grubost prema njima, a druženje sa problematičnim grupama.
Ono što posebno izdvaja prvi podtip su sljedeće karakteristike:
Na planu emocija: teško prepoznaju i verbalizuju osjećanja, često anksiozni, bezvoljni, depresivni, pojačano razdražljivi;
U odnosu sa odraslima: ne trpe nikakav autoritet, odrasle posmatraju kao sebi ravne, teško uspostavljaju kontakt očima sa bliskim osobama, dok su sa nepoznatima neselektivno bliski;
Impulsivnost i pažnja: budući da svoje emocije ne prepoznaju, anksioznost se ispoljava somatski te ih mjesto ne drži. Treba naglasiti da je u ovom slučaju hiperaktivnost socijalni, a ne organski problem;
Problemi u školi: mišljenje je na konkretnom nivou, te kada krenu u peti razred nailaze na mnoge teškoće budući da se zahtijeva apstraktno mišljenje. Posljedično dolazi i do odbacivanja od strane vršnjaka, što dodatno pojačava intenzitet problematičnog ponašanja.
Kako da pomognemo?
Kritično vrijeme za prepoznavanje i preduzimanje preventivnih koraka je ono prije polaska u školu. Adolescencija je, takođe, period kada treba planirati i pružati podršku, ali je činjenica da tada već radimo na ublažavanju posljedica. Fokusirana podrška do puberteta daje mnogo bolje rezultate.
U planiranju podrške, kod djece predškolskog uzrasta akcenat treba staviti na ojačavanje porodičnog okruženja. Za djecu školskog uzrasta pored podrške porodice, preporučuje se i rad sa nastavnicima, stručnom službom u školi, posebno defektologom, sve u službi što boljeg uključivanja djeteta u društvo. Rezultati se postižu prvenstveno primjenom individualnog savjetovanja. Praksa pokazuje da nije preporučljivo za djecu i mlade sa poremećajima ponašanja organizovati grupnu podršku, jer će naći sebi slične i učvrstiti svoje problematično ponašanje.
Neophodne su i aktivnosti kojima bi se dijete uključilo u grupu prosocijalnih vršnjaka. Školski zahtjevi su im obično preteški, što im budi strahove da će biti odbačeni. Stoga, gradivo treba prilagoditi mogućnostima, kako bi dijete savladalo osnovni nivo i integrisalo se među vršnjake, što bi smanjilo i šansu da se problematično ponašanje pojača.
Višak slobodnog vremena djetetu daje prostora da napravi neki problem, pa je neophodno definisati i slobodnovremenske aktivnosti. Budući da svako dijete želi da bude uspješno, hobiji daju mogućnost da se istakne i gradi samopoštovanje: gluma, slikanje, ples, plivanje, kao i uključivanje u kućne poslove. Borilačke i timske sportove treba izbjegavati, jer povećavaju nivo agresivnosti.
Djeca i mladi koji muče životinje, samopovređuju se, igraju se vatrom, ispoljavaju znake psihotičnosti moraju biti pod kontrolom psihijatra. U pokušaju samoliječenja, mogu da se odaju alkoholu, drogama, suicidalnom ponašanju.
Za mlade kod kojih se problemi u ponašanju javljaju u pubertetu, preporuka je da se pojača nadzor i primjenjuje metoda nagrada i odsustva nagrade, što je, inače, svakako preporučljivo primjenjivati u vaspitanju od najranijeg uzrasta. Pošto su djeca sa poremećajima ponašanja pojačano su osjetljivi na nepravdu, važno je da roditelji prepoznaju i nagrađuju dobro ponašanje i da ne naglašavaju samo ono što je loše. Dijete se mora nagraditi pažnjom i pohvalom svaki put kada sarađuje. Svoje neadekvatno ponašanje će često pripisivati drugima (,,provocirao me je, morao sam da mu vratim’’). Uvijek treba reći djetetu da je jedino ono odgovorno za svoje ponašanje i ponuditi mu neagresivnu alternativu.
Autor: Mr Anđela Zlatković, dipl. defektolog-specijalni pedagog, Vaš psiholog tim
