Kako se bliži Savindan tako se, kako smo i najavljivali, snižava temperatura, a snijeg sve više prekriva Banjaluku.
Za razliku od prije 3 godine, ovo su još uvijek stidljivi pokušaji farbanja grada u bijelo, ali i to je sasvim dovoljno da na ulice izmami djecu, koja žele maksimalno da iskoriste ono malo dana što je ostalo do nastavka škole.
Čim ustanu i pogledaju kroz prozor, snježna bjelina ih u trenu probudi, a misli preokupe grudvanje i sankanje.
Oni hrabriji uzmu skije pod ruku, popnu se na bilo koji brežuljak i eto veselja.
Uporni ne odustaju od vježbe na otvorenom, pa ne čudi što se i statua Bana Milosavljevića oznojila kad ih „vidi“.
Za one koji vole pisanu riječ, kip narodnog tribuna Petra Kočića ih je odmah podsjetio na njegovu možda najbolju pripovijetku „Kroz mećavu“.
– Meni, dijete, ne treba ništa. Ja se ne bojim ništa, ni mećave, ni vjetra, ni studeni… Silne su mene mećave bile i gonile, pa mi ne mogoše ništa – kao da još odzvanjaju Reljine riječi nad Krajinom.
Kome trebaju planine na ovoj ljepoti?!
