Živio je samo 39 godina. Protivnici su ga iz sveg glasa nazivali ludim i opasnim. Pristalice su ispod glasa šaputale da je on propovijednik društvene pravde i pisac srpskog narodnog ponosa. Prijatelji su mu savjetovali da ćuti, ali on to nije mogao. Petar Kočić cijelog je života govorio i pisao ono što je mislio… bez obzira na cijenu. A, cijena je bila visoka!

Petar Kočić rođen je 1877. u selu Stričići, kod Banjaluke. Osnovnu školu je pohađao u manastiru Gomionica gdje mu je otac, zakaluđerivši se kao udovac, bio iguman. Upravo te prve godine u mnogome su odredile Petrov ćitav život – pripadao je generaciji srpskih intelektualaca koja se mnogo borila za svoje ideale, ali i mnogo zbog toga stradala.

Gimnazijsko obrazovanje je počeo u Sarajevu, ali je zbog nacionalističkih stavova i “srbovanja” istjeran u trećem razredu, pa je morao da pređe u Beograd.

Filozofiju je učio u Beču, ali je njegova najveća želja bila da život provede u rodnom kraju. Radio je u Sarajevu kao činovnik, ali je ubrzo otpušten zbog učešća u radničkom štrajku i protjeran u Banjaluku. Međutim, ni tamo za Kočića nije bilo mira!

Glas slobode

Uoči aneksije Bosne i Hercegovine, Kočić je pokrenuo list “Otadžbinu” i stvorio političku grupu koja je propovijedala borbu protiv Austrije i ostataka feudalnog ropstva. Bio je omiljen u narodu i slavljen među omladinom željnom otpora protiv okupatora.

Tamo gdje je narod vidio svog prvaka, država je vidjela opasnog protivnika. Kočić je više puta hapšen i krivično gonjen, a na njega se gledalo kao na jednog od najsmjelijih podstrekača srpskog nacionalizma i kao takvog veoma opasnog bundžiju.

Negdje u to vrijeme Kočić je napisao svoja najbolja djela. Ono što nije mogao da kaže u “ozbiljnoj prozi” rekao je u satiri. “Jazavac pred sudom” i “Sudanija” postala su djela koja su se čitala u jednom dahu, ali i prepričavala ispod glasa i samo u krugu probranih prijatelja.

Na Kočića se gledalo kao na čovjeka krajnosti. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzeli. Pričali su da je bio “previše političar za književnika i premalo racionalan za političara”. Jovan Dučić je zapisao da bi, da nije toliko isključiv, Petar Kočić bio najbolji srpski pisac ikada.

Zatvoren, ali neporobljen

Neprestana borba uzela je svoj danak i uoči Prvog svjetskog rata na Petru Kočiću su primijećeni znaci duševnog rastrojstva.

Oboljelog pisca smjestili su za vrijeme Prvog svjetskog rata u beogradski “Dom za s uma sišavše“, prvu bolnica na Balkanu u kojoj su bili smješteni psihijatrijski bolesnici. Ova zgrada – Doktorova kula se i danas nalazi u Višegradskoj ulici na Savskom vijencu.

Tu je pisac mnogo vremena provodio sa sestrićem upravnika bolnice, nadarenim hroničarem Milanom Jovanovićem Stojimirovićem. Mladić koji je u Duševnoj bolnici radio kao sekretar, tražeči spas od austrougarske okupacije, u bilješkama je detaljno opisao posljednje dane, smrt i sahranu slavnog Srbina.

Pisao je Milan da je pisac bio preplašen i blijed kad su ga doveli, ali da nije bio nimalo opasan, te je Milan i te kako uživao u razgovoru sa jednim od najpametnijih savremenika. Kočićevo stanje drastično se pogoršalo u ljeto 1916. godine. Sebe nije smatrao ni bolesnim ni ludim i bio je ubjeđen da se tu našao zbog nebrige prijatelja.

“Kočić je sve do smrti vjerovao da je zdrave pameti. Samo se jednom o sebi izrazio kao o ludaku – kad su austrijski žandari došli da ga traže i da provjere da li je zbilja bolestan. Do posljednjeg časa govorio je kako “samo da dočeka Srbiju”, pa će u planine, na oporavak. Drhtavim rukama, prerađivao je za pozorište svoja “Sudanija”. Bio je vrlo ponosit na svoj rad, hvalio se kako će se to igrati “u svim srpskim pozorištima”, zapisao je Milan Jovanović Stojimirović.

Govorio je da je ostavljen da “pametan čami među ludama“, sve dok nije došao do nekih medicinskih knjiga.

Sahranjen u crvenim papučama i sa šajkačom na glavi

Nije mnogo trebalo mudrome Kočiću da zaključi šta se dešava. Shvatio je težinu situacije u kojoj se našao – bolovao je od progresivne paralize za koju lijeka nema. Predao se… Poslije šest dana u postelji, Petar Kočić je 27. avgusta u četiri ujutro pronađen mrtav.

Ironično, priča kaže da je Petar Kočić u ovoj bolnici bio srećan. Govorio je da je tu “živi u slobodi” i da ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom.

Ako je tako, onda je tog 27. avgusta 1916. godine Doktorova kula u kojoj je izdahnuo Petar Kočić bila jedino slobodno mjesto na cijelom Balkanu. Nažalost, bila je jedina sloboda koju je dočekao veliki pisac.

U okupiranom Beogradu bili su zabranjeni svi javni skupovi, pa čak i pogrebne povorke. Zato je Kočićev sanduk opremljen u Duševnoj bolnici, a na vječni počinak je prevezen taljigama, samo u pratnji kočijaša.

Sanduk za jednog od najvećih Srba svih vremena, piše Stojimirović, napravio je pacijent koji je umislio da je Bog, ushićen, jer je dobio kaput preminulog pisca. Tijelo Petra Kočića na čaršavu je položeno u sanduk. Oko lica su mu poređali cvijeće, a uz obraze i čelo jabuke. Putopisac kaže da je izgledalo kao da se veliki književnik osmjehuje.

Niko se nije sagnuo da celiva mrtvaca prije stavljanja poklopca, samo je jedna pacijentkinja viknula da takvog čovjeka ne mogu da sahrane “gologlava i bosonoga”. Razleteše se tada po bolnici sve dok nisu našli crvene papuče koje su mu brzinski navukli na stopala.

A onda se desilo nešto što je Stojimirović pamtio dovijeka.

“Odjednom – je li to igra slučaja, ćud sudbine, njena logika, ili ludački prohtjevi? – Petru Kočiću, velikome Srbinu, meću na glavu prostu srpsku šajkaču… nas nekolicina, koji razumjedosmo taj lijepi simbol, zgledasmo se kostrešeni od jeze”, zapisao je ovaj hroničar.

Deset godina po Kočićevoj smrti država je ustanovila Aleju velikana na Novom groblju. Tu su prenijeti ostaci generala Miloša VasićaJovana Cvijića, zatim Velimira Teodorovića, vanbračnog sina kneza Mihaila i nesrećnog Petra Kočića.

Nakon mučnog života i teške bolesti, veliki pisac i patriota konačno je počivao kako zaslužuje…

Zapratite nas i putem Vibera. Kliknite OVDJE i pridružite nam se! 🙂