Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici danas obilježavaju praznik Svetog Kirjaka, u narodu poznatiji i kao Miholjdan. Prema narodnom verovanju, posle Miholjdana nastupa prava jesen koja je kalendarski već uveliko počela.
Sveti Kirijak je bio hrišćanski svetitelj i mučenik koji je živio u 5. vijeku i važio je za velikog iscjelitelja i utješitelja nevoljenih. Cijelog života se borio protiv jeresi, a njegova pravila za monaški život su bila veoma stroga. Monasi su jeli samo jedanput dnevno, i to po zalasku sunca.
Za sebe je govorio da ga, od kako je monah, sunce nikad nije vidjelo da jede niti da se gnijevi na nekoga.
Prema predanju je bio snažan i krupan, uprkos strogom postu. Doživio je duboku starost i umro je u 109. godini.
Sveti Kirjak ili Sveti Miholj se slavi kao slava u mnogim srpskim domovima. U Boki Kotorskoj su ga slavile imućnije pomorske porodice, pa se često naziva “gospodskim” praznikom, a mornari nisu isplovljavali kako ne bi uvrijedili sveca.
OBIČAJI…
Za razliku od mnogih drugih crkvenih praznika, kada se “zabranjuje ovo ili ono”, narod kod nas kaže da na Miholjdan baš treba raditi – ali ne u kući.
Taj običaj potiče iz vremena kada su se početkom oktobra obavljali posljednji poljoprivredni radovi pred početak zime, tako da su sve snage bile uprte u te poslove, a oni kućni mogu da sačekaju i zimsko vrijeme.
Postoji i vjerovanje da se na Miholjdan ne treba vjenčavati. I ovo je vjerovanje takođe utemeljeno na tome da svatovi ne bi mogli da okupe goste, jer su svi zauzeti drugim poslovima za pripremu za zimu.
Miholjsko ljeto, stare žene, babije ljeto, ljeto sv. Martina, sirotinjsko ljeto – sve su to nazivi koji pokrivaju isto vremensko razdoblje – prvu polovinu 10. mjeseca u godini. I, naravno, lijepo vrijeme koje najčešće ukrasi početak oktobra.
U svim dijelovima svijeta, među hrišćanima pogotovo, upravo sinonimi za pogodne oktobarske vremenske prilike vezuju se, najprije, za obavljanje poljoprivrednih poslova na kraju sezone, a onda i za neka uvrežena narodna vjerovanja. Jer, činjenica je da radno proslavljanje Miholjdana 12. oktobra kao dana posvećenog i arhangelu Mihailu, govori o nereligioznom povodu za svetkovine, pošto se odvijaju na poljima ili njivama. I, to još kada vlada lijepo vrijeme, pa se svi srećni i zadovoljni rastaju sa ljetom.
Miholjdan nije slučajno izabran termin, i za ovaj period nisu ustaljena narodna vjerovanja samo kod nas. U mnogim narodima postoji miholjsko ljeto, iako se različito zovr. A, Miholjdan uopšte slučajno nije izabran termin. Pojavu koju mi zovemo miholjsko ljeto u Americi zovu “old vajfs” ili “stare žene”. Interesantno je i što se kod nas miholjsko ljeto nekada zvalo babinje ili babije ljeto.
To se tumači činjenicom da je u ovo doba godine relativno toplo, da su ljetnje vrućine uminule, pa je vrijeme prijatno. Tada žene, naročito starije među njima, lakše rade i više vremena mogu da provedu u polju.
U Francuskoj postoji isti običaj. Ovo doba godine obilježava se na sličan način, ali se tamo zove ljeto svetog Martina, po tamošnjem svecu.
Interesantno je da se, iako je ovaj naziv ustaljen u narodu, Miholjdan ne vezuje ni za jednog pravoslavnog sveca. Kako bilježi Mile Nedeljković u knjizi “Srpski običajni kalendar”, “Miholjdan se pouzdano ne može vezati ni za svetog arhanđela Mihaila, koga na ovaj dan praznuju katolici”.
