Ne bih nikad poželjela ponovo da radim, da sjedim pod nekim neonkama, pred nekim monitorom, sa nekim brojevima, slovima i nestrpljivim ljudima kojima je samo novac u glavi.
Nema dana da ne krenem s jednom istom maštarijom. Da ne moram da radim. Da nam je dovoljna za život jedna plata. Nikakvo luksuziranje, samo normalan život, isti ovakav kao i do sada, ali da ja budem kod kuće, sa svojom djecom.
Onda se sjetim koliko majki vapi za bilo kakvim poslom. Manje udobnim, manje plaćenim, samo da nešto doprinose, da malo poprave kućni budžet. Koliko njih je na ivici egzistencije, na ivici da digne ruke od svega, na ivici gladi i bijede? Pa ćutim, i nikome ne pričam o svojim željama. I kažem sebi, svi smo zdravi i niko nije gladan. Pa onda, ono drugo ja, ono što je oduvijek pružalo otpor razumu, pita: “Dobro, da li je dotle došlo, da je jedina utjeha da budemo zdravi i siti? Razumno ja odgovara: ”Da, dotle je došlo. Svijet je otišao tamo gdje se niko nije nadao. 21 je vijek a djeca i mladi još uvijek umiru od neizlječivih bolesti, gladi, stradaju u ratu…“- Dakle, jeste, dobro je da smo zdravi i siti, a sve drugo moraćemo sami… Ipak, ne mogu da se otmem maštanjima..
Kad ne bih morala da radim, prvo jedno tri dana sigurno ne bismo ništa radili. Razvlačili bismo se u pidžamama, grlili se, ljubili, čitali knjige i vjerovatno sendvičovali. Bila bi to trodnevna pidžama žurka za početak novog života.
Nakon toga, sigurno bih krenula da sređujem kuću, dvorište i sve što se da srediti. Ali, sredila bih onako kako nikad nisam, polako i bez stresa i žurbe. Jer dosadilo mi je ne da sređujem, nego da sređujem i žurim jer ništa neću stići. Dosadila mi je ta jurnjava sa samom sobom. I to poređenje, da li sam prošlog vikenda brže ili sporije sredila kuću. Nikad nisam padala u nesvijest oko kućnih poslova, ali kao majka ne mogu da dozvolim neke nehigijenske uslove, i nije mi teško, ali ubi me jurnjava da sve stignem… Ta konstantna žurba i frka…
Kada bismo natenane sa pauzama, anegdotama, kafom i užinama sredili kuću, onda bi zvanično naš novi život počeo. Život u kome ujutru ispraćamo muža i oca na posao a mi organizujemo svoj dan.
Imale bismo, nas tri, moje ćerke i ja, najljepše dvorište u kraju. Najljepše cvijeće. Najkrupniji paradajz i najzeleniju blitvu. Imali bismo koke, onu staru vrstu, koke- atletičarke koje šetaju, kljucaju travu i nose jaja sa crvenim žumancima. Uvijek bismo imale kolač u kući, i svaki dan neku čorbu ili potaž, uz glavno jelo. Štrikale bismo, pričale, heklale, pile domaće sokove sa drugaricama, malim i velikim, čuvale bismo djecu drugarima kad moraju kod doktora ili u pozorište. Zalivale im cvijeće ili bašte kad odu na more. Pomagale bismo im kad organizuju rođendane, krsne slave ili neke proslave. Imale bismo vremena za sve. Mogle bi uvijek da pomognemo, da se družimo, da šetamo. Ništa od šumskih plodova nam ne bi promaklo. Od zove, kupina, drenjina, pa do trnjina imale bismo vremena da šetamo, šnjuvamo i banzamo sa sve sendvičima i fotoaparatima u torbama, provodile bismo sate u šetnji šumom i brale šumske plodove, mirisale mahovinu, i igrale se sa lišćem.
Znale bismo kada su rasprodaje, i samo tada bismo kupovale neophodne stvari. Listale bi stare Burde i imale dovoljno vremena da vadimo šnitove i šijemo najdivnije haljine. Spremale bi zimnicu, pekle paprike, kuvale džemove, sve lagano bez žurbe. Išle bi na Adu radnim danima, ujutru, ljeti, kad je najmanja gužva. Išle bi na bazene, obilazile bi grad i okolinu uzduž i poprijeko. Znale bismo svaku uličicu našeg grada. Svaki muzej bismo ponovo obišle, lagano bez gledanja na sat. Možda, barem dok traje raspust, satove ne bismo ni imale… Sigurno ne bismo. Šta će sat mami koja ne radi i djeci koja su na raspustu? Išle bismo u bioskop i smijale se dok krijumčarimo naše kokice koje ne smiju da se unesu u salu. Ali, njihove su preslane, naše su ljepše. I našu cjeđenu limunadu vadili bismo za vrijeme projekcije, jer smo imale kad da je napravimo i nismo žurile. Možda bi smo imale i naš limun? Što da ne? Kada bismo savladale Banjaluku i okolinu, krenule bismo onda dalje, obilazile bismo neke gradove, gradiće i mjestašca do kojih ne bi karta bila mnogo skupa i upoznavale svoju zemlju. Upoznavale bi ljude, dobijale sjeme za cvijeće i ukrasne tikvice od bakica. Slikale bi predjele, drveće, šume i gradiće i vraćale se kući srećne i zadovoljne. Onda bi pričale, ja mužu a one ocu, naše dogodovštine i pokazivale mu slike, i on bi bio srećan jer zna da smo mi srećne i da smo se super provele. Vikendom bi i on uživao sa nama, jer bi tada kada mama, tj. ja ne bi morala da radim, i on imao manje obaveza a više slobodnog vremena.
Imale bismo puno gostiju! I vremena za njih. Stalno bi nam dolazili prijatelji i drugari na druženja, ljuštenja paprika ili pjesničke večeri.
A kad krene škola, ja bih bila tu, da ispratim svoje djevojčice i da ih probudim, ja a ne sat koji sam navila, jer sam prije njih otišla na posao. Da im pravim društvo dok doručkuju, ispratim ih, opomenem da ranac stave na oba ramena (da ne krive kičmu) i poljubim za srećan put. Ne bih morala sa posla da zovem: sad ustani, sad jedi, ugasi ringlu, ponesi kišobran, zaključaj vrata kad kreneš…
Život bi nam bio divan. Ne bi mi nikad bilo dosadno. Ne bih nikad poželjela ponovo da radim, da sjedim pod nekim neonkama, pred nekim monitorom, sa nekim brojevima, slovima i nestrpljivim ljudima kojima je samo novac u glavi.
Ehh, pusta maštanja…
Ipak, još uvijek imam sat na ruci. Da ne zakasnim na posao, koji mi je finansijski neophodan, da ne zakasnim na autobus (jer moj bus ide po redu vožnje), da ne zakasnim ovdje, i da ne zaksnim ondje…Ali papir i mašta sve trpe. Pa mogu onda i maštarije jedne mame…
