Legendarni pjesnik Miroslav Antić veliki dio svog života nerazdvojno je drugovao sa Miloradom Mićom Mihajlovićem, poznatim novosadskim i srpskim slikarom. Zajedno su radili u redakciji „Dnevnika“, a bili su i komšije na Petrovaradinskoj tvrđavi, u svojim ateljeima smještenim u takozvanoj „Dugoj kasarni“. Anegdota kaže da je jednoga jutra Mika, sav nervozan, banuo u Mićin atelje, tražeći mu na zajam deset dinara, koliko je, valjda, bilo potrebno za dvije votke u tadašnjem hotelu „Varadin“. Nažalost, budući i sâm bez prebijene pare, slikar nije mogao da pomogne prijatelju.

– Kakav mi je to drug koji nema ni deset dinara?! – rekao je Mika, naizgled ljutito i uvrijeđeno, te se vratio u svoj ćumez, vjerovatno smišljajući način kako da dan pregura do kraja.

mika-antic-mica-mihajlovic
Mika Antić i Mića Mihajlović 

Slučaj je htio da, ubrzo po Mikinom odlasku, istog jutra, u atelje Miće Mihajlovića nahrupi grupa od nekoliko stranih turista koji su, po nečijoj preporuci, došli da za sebe kupe kakvo slikarevo djelo. Gledali su, preturali, pretresali, „kao da su došli u raciju, a ne da kupe sliku“, pričao je kasnije Mića. I, taman kada je izgledalo da od prodaje nema ništa, a „prgavi slikar“ se već uveliko spremao da neodlučne i džangrizave goste najuri iz ateljea, jedan od njih je pobjedonosno uskliknuo da je najzad pronašao ono što je tražio.

Izvukao je iz gomile jednu od slika i pokazao je Mići, a ovaj je istog sekunda shvatio da odabrana slika nije njegova, već da ju je u njegovom ateljeu nedavno naslikao i tu ostavio niko drugi do sâm Mika Antić.

U svakom slučaju, novac je bio više nego potreban, pa je slikar odlučio da kupcima mudro prećuti ovu „sitnicu“. Pričao je da je pomenutu umjetninu naplatio maltene basnoslovno, prodavši je za pare za koje je, čak i u ona „srećna“ vremena, trebalo nekoliko mjeseci raditi i štediti.

Sliku je upakovao, novac uzeo, a goste ispratio, zadovoljno trljajući ruke zbog uspješne trgovine. Ne lezi vraže, kroz nekoliko minuta, jedan od posjetilaca se vratio, noseći sliku u ruci.

Mislim ja: ako je shvatio da je sliku preplatio i došao da traži pare nazad, može da dobije samo batine, pare mu ne vraćam ni u ludilu – pričao je Mića u jednom od intervjua.

mika-antic-biografija-autoportret
“Autoportret Mike Antića”, Dragutin Savić

Na sreću, to nije bila posjetiočeva namjera, a još sa vrata je izgovorio:

Oprostite, ali zaboravili ste da se potpišete.

Mići je namah laknulo, jednim potezom četkice potpisao je sliku svojim imenom, a već sljedećeg trenutka ušao je u Mikin atelje u susjedstvu, „zatekao ga tužnog i zgrčenog u ćošku“ i na sto bacio gomilu novčanica. Kada je čuo šta se desilo, Antićevom oduševljenju nije bilo kraja, a malopređašnji nesporazum sa prijateljem zapečatio je tako što je pokazao Mići rukom na hrpu slika u svom ateljeu i rekao mu šaljivo:

– ’Ajde, molim te, potpiši ih sve!

Munjevito su se spremili, sjeli u taksi i otišli zajedno u „neku čardu u Sremu“, gdje su, veli Mića, od prodate slike „tri dana bančili“, bez sna i odmora. I toliko se istrošili, da su na kraju, ponovo ostavši bez banke u džepu, od vlasnika čarde pozajmili novac kako bi se autobusom vratili u Novi Sad. Kako došlo, tako i otišlo.

Mika se već odavno preselio u neke druge, beskrajne i bezvremene svijetove. Mića i dalje živi i stvara u tišini svog ateljea na Petrovaradinskoj tvrđavi. A na nekom zidu, u „belom svijetu“, i danas, vjerovatno, visi ona Mikina slika, sa potpisom – Miće Mihajlovića.

Izvor: luftika