Slava – jedina neprekinuta tradicija

Slavljenje sveca – zaštitnika porodice jedinstven je religijski običaj Srba, uspostavljen u vrijeme napuštanja paganstva i pojedinačnih božanstava koje je imala svaka kuća i izborom svetitelja SPC za zaštitnika domaćinstva. Slavljenjem slave, srpska porodica poštuje ne samo svog sveca i Crkvu, već i svoje pretke i sebe samu.

I kad je siromašan i kad je bogat, i kad ima i kad nema, i kad je srećan i kad je nesrećan, bolestan i zdrav, i kad smije i kad mu se brani, u miru i u ratu, i kad „vjeruje“ i kad „ne vjeruje“, srpski seljak, radnik, ratnik, učitelj, profesor, direktor… slavi slavu. U čast onog sveca, kojeg je daleki pra-pra predak prihvatio za zaštitnika svog doma, u srpskim kućama se priprema manje ili više bogata trpeza za domaću čeljad i goste, kuva se žito, na domaćem ognjištu ispečeni hljeb se zareže u obliku krsta i zaliva crvenim vinom, pali se slavska svijeća uz čitanje molitve.

Sveštenik nekoliko dana prije slave u kući, koja se, prethodno, detaljno sređuje, osvešta vodicu, kuća se zapaljenim tamjanom okadi od zlih duhova i s radošću se iščekuju slavski dani tokom kojih se dočekuju, služe i ispraćaju gosti, rodbina, prijatelji i kumovi. Tom osveštanom vodicom kasnije se i zamijesi slavski hljeb – kolač.

Krsna slava – prvi put pomenuta u Ohridu 1018. godine

Krsna slava kao porodični praznik zadržala se samo kod Srba upravo zahvaljujući tome što je Sveti Sava, prvi arhiepiskop Srpske pravoslavne crkve, liturgijski sistematizovao preimenovane paganske mnogobožačke idole. Tada propisan crkveni obred ostao je isti do danas, uz izvjesne izmjene koje je unio mitropolit srpski Mihailo 1862. godine.

Mada datira još s kraja osmog vijeka, kada je počelo pokrštavanje Južnih Slovena (kao hramovna slava crkve sagrađene u čast određenog svetitelja), sam pojam krsna slava prvi put je zabilježen u Ohridu, 1018. godine. Ćirilo i Metodije, 150 godina ranije, a zatim i njihov učenik, prvi slovenski arhiepiskop Kliment i njegovih 26 učenika, prilikom pokrštavanja paganskih plemena nudili su hrišćanske svece – zaštitnike porodica, umjesto paganskih kućnih božanstava.

Na taj način ova godišnja vjersko-porodična svetkovina postala je hrišćanski uobličena i prihvatljiva za narod koji se odvikavao od poštovanja paganskog kućnog božanstva. Izabrani sveci postajali su zaštitnici pred Bogom njihovih domova, porodica, bratstava i plemena, sela, gradova i čitavih oblasti i vjerskih hramova.

Crkva je, pri izboru sveca kojeg jedna porodica odluči da slavi, imala savjetodavnu ulogu. Preporučivani su sveci koji imaju „svoj dan“ u periodu od jeseni do proljeća, kada ima manje obaveza na polju i oko stoke. Birajući sveca kojeg će slaviti, mnoge porodice su usklađivale i dan kada će se krstiti. Proces promjene vjere, najprije dobrovoljan, kasnije se odvijao i uz pomoć sile. No, slava je birana dobrovoljno i upravo taj bolni proces odricanja od domaćih božanstava i vrhovnog boga Peruna i te kako je amortizovan opredjeljivanjem za slavljenje nekog od velikih crkvenih svetitelja.

U vrijeme pokrštavanja Slovena i ostalih paganskih plemena, spisak svetaca nije sadržao preko stotinu imena kao danas, što je i razlog zašto se u najvećem broju svetkuju ranohrišćanski sveci, pa su i danas najčešće slave Sveti Nikola, Arhangel Mihajlo, Sveti Georgije, Sveti Jovan Krstitelj, Sveta Paraskeva, Sveti Dimitrije…

Paralelno sa prihvatanjem hrišćanstva i izborom sveca – porodičnog zaštitnika, zabranjivan je mnogobožački običaj prinošenja žrtava u krvi i donošene su nove odredbe sa ciljem uspostavljanja novih rituala koji bi bili u skladu sa hrišćanstvom. Propisano je i to da se u crkve mogu donijeti radi blagoslova i spomena na svetitelje zemaljski plodovi u obliku žita, vina, hljeba i ulja, a nikako žrtve u krvi (odnosno životinja koje su dogonjene do crkve i tu bivale zaklane da bi od njihovog mesa onda bila priređivana gozba).

Svjedoci smo i danas činjenice da praksa prinošenja žrtve ipak nije iskorijenjena. I hrišćanskim svetiteljima se prinosi žrtva u vidu životinje, samo što se to meso danas služi u domu svečara.

Umjesto kućnog praznika – slave, ostali pravoslavci imaju lični praznik – imendan

Za razliku od Svetog Save, koji je vjernicima SPC ponudio spisak pravoslavnih svetaca u zamjenu za mnogobožačkog paganskog boga ili zaštitnika doma, poglavari ostalih pravoslavnih crkava to nisu učinili. I tako je kod njih krsno ime prevedeno u imendan, kao lični praznik svakog vjernika.

Prenošena s koljena na koljeno, od oca na sina ili na još neudatu ćerku ako u kući nema sinova, slava je do danas ostala jedina neprekinuta tradicija Srba. Prenošena je i od djede na unuka, ako je sin prerano preminuo. Od brata na brata, ukoliko je otac stigao da samo jednom sinu prenese slavu.

Darivanje četvrtine slavskog kolača je simboličan čin podjele kućne slave. Dešavalo se da braća slave slavu, rjeđe istovremeno, a najčešće je onaj koji tek počinje da slavi birao neki drugi termin – povečerje ili ručak, ako je stariji brat goste dočekivao na večeri, a naročito ako su željeli i jedan drugome na slavu da odu.

Inače se na slavu gosti zovu samo prvi put, a nakon toga se dolaskom ili nedolaskom nastavlja ili prekida krug. U mnogim krajevima, kum se u goste poziva jedino na slavu, zbog opasnosti da se u češćim druženjima domaćin ne posvađa sa njim, što je jedan od težih grijehova.

Slava se slavi – praznuje tri dana. Prvog dana je povečerje, u mnogim krajevima zvano dizanje slave. Tada se okupi porodica, eventualno kumovi i najbliža rodbina, a mnogi sami prerežu slavski kolač – zarežu u njega krst koji prespu crvenim vinom, uz molitvu, upale slavsku svijeću i okade kuću tamjanom. Mahom je tako na selu, posebno tamo gdje do prvog popa valja dobro pješačiti.

U gradskim uslovima, kolač se mahom reže u crkvi. Domaćin jutrom, na sam dan slave, ide rano u crkvu, gdje rezanje kolača obavlja sveštenik. Obično se spremaju dva – jedan za kuću, a drugi se ostavlja u crkvi zajedno sa flašom vina iz koje je sveštenik sipao malo kada je prerezao kolač.

Kuvano žito, koljivo, slavski hljeb, vino i svijeća

Ono što je jedino zajedničko svim Srbima koji slave slavu su kuvano žito – koljivo, slavski hljeb ili kolač, svijeća i vino.

Sve ostalo – način obilježavanja slave, pozivanja gostiju, spremanja slavskih jela i njihov izbor, rezanje kolača… razlikuje se ne samo od kraja do kraja, već često i od kuće do kuće.

Razlikuje se i izbor jelovnika kada je posna slava u pitanju. A posna jela bi trebalo da se spremaju ne samo o slavama u vrijeme posta, već i ako inače mrsna slava „padne“ u srijedu ili petak.

Neka domaćinstva sve to strogo poštuju. I mrsna slava je posna srijedom i petkom i tu izuzetaka nema. I za Svetog Nikolu se spremaju isključivo riba i posna jela, bez „varanja“.

Da bi izbjegli spremanje posne hrane, recimo za Nikoljdan, mnogi domaćini goste pozivaju na povečerje ili na drugi dan slave, a samo prvog dana poste i tada se spremaju posna jela samo za ukućane. Ili domaćini za ručak spremaju posna jela, a za večeru, kada dolaze gosti, služe mrsna. Neki su odavno prešli na mrsni jelovnik, nezavisno od posta ili „posnih“ dana i van njega. Za neke je, opet, spremanje mrsnih jela za posnu slavu grijeh, neki se triput prekrste i kažu – „Bog će sve da oprosti“.

Zvanični stav Crkve je – bolje je slavu i ne slaviti nego i druge navoditi na grijeh da mrse danima koji su po crkvenom kalendaru posni. Na svakom svečaru je izbor hoće li se prikloniti Hristu ili Bahusu, a budući da je i sam post sveta tajna svakog vjernika, sa posljedicama svog izbora susrešće se sudnjeg dana, kaže Crkva.

Molitveno slavljenje svetitelja

Porodična slava je, kako kaže Crkva, prilika za veće, jače i revnosnije molitveno slavljenje svetitelja, zaštitnika doma. Ukućani se, osim usrdnijih molbi svom zaštitniku tokom dana slave, sjećaju njegovog života i djela, upoređujući sa njim svoje živote i djela. Na najcjelishodniji način, svetac, zaštitnik doma i porodice, slavi se ugledanjem na njegov život i njegovo djelo.

Za godinu dana svaka porodica može da spremi ono što je neophodno kako bi se dočekala slava po crkvenim kanonima: hljeb-kolač, žito-koljivo, malo crvenog vina, svijeća i malo zejtina za kandilo. Sve više od toga je samo pitanje želja i mogućnosti domaćinstva, a svako se trudi da svoju slavu obilježi na najbolji način, sa dragim gostima i uz bogatu trpezu.