Đorđe Maksimović, pisac krimi i horor priča rođen je 1993. godine u Banjaluci. Student je IV godine banjalučkog Pravnog fakulteta. Medijima je postao interesantan kada je na BUKA portalu objavljen prvi dio njegove krimi priče smještene u Banjaluci. Kao mladi autor, želio je žanr krimi trilera približiti sugrađanima i svoj rodni grad iskoristiti kao podlogu za svijet iz mašte. Pored pisanja krimi priča, Maksimović je pomoćnik urednika fakultetskog časopisa ,,Iustitia – list studenata prava’’, te bloger za pravna pitanja u ConsultIN-u. Kada ne piše priče, obilazi zanimljive lokacije zbog svog drugog hobija – fotografije.
N: Kako si se počeo baviti pisanjem krimi priča?
Đ: Bavim se pisanjem od malena. Radio sam u novinama i na portalima, pisao o kompjuterskim i internet tehnologijama. Kasnije sam počeo pisati prozne radove. Prva priča koju sam napisao nastala je sasvim slučajno. Prijatelj mi je donio priču od jedne i po stranice. Nakon što sam je pročitao, odlučio sam da dopišem nastavak koji je trebao brojati isto strana. Međutim, inspiracija me je odvela do rukopisa od 130 strana krimi novele. Tako je sve počelo. Priče sam prvo objavljivao na facebook profilu i slao najbližim prijateljima. Kasnije sam napravio blog Odjeljenje misterije i počeo slati priče na konkurse. Sada pišem za BUKA magazine gdje moje krimi priče redovno izlaze.
N: Gdje pronalaziš ideje za svoje sjajne priče? Da li su to izmišljeni ili stvarni dogadjaji?
Đ: U srednjoj školi sam čitao krimi i horor romane. Izučavanjem krivičnog prava i kriminologije na fakultetu, ljubav prema krimićima je preovladala, te uglavnom njih pišem, iako imam dosta kratkih horora. Sve dosadašnje priče su izmišljene i nemaju uporište u stvarnim događajima. Vjerujem da ću vremenom inspiraciju pronaliziti u stvarnim slučajevima i da će moji radovi pored čiste fikcije biti bazirani i na stvarnim zločinima.
N: Na koji način biraš mjesta gdje se odvija radnja tvojih priča, te likove i motive?
Đ: Ambijent mjesta često odgovara motivima priče: mračna, hladna i usamljena mjesta. To mi je glavna vodilja prilikom izbora mjesta, ali pošto se većina zločina desi u normalnim, svakodnevnim okruženjima, novije priče smještam u stanove stanovnika Banjaluke, u obližnje šume, gusta gradska naselja. Likovi su manje-više mješavina proživljenih iskustava, poznanstva sa ljudima i znanja iz psihologije. Kada smišljam dijaloge trudim se da ih izgovore ljudi čiji karakter im odgovara. Jedan od mojih glavnih likova, policijski inspektor je nastao po uzoru na veoma dragog prijatelja. Svaka njegova osobina, rečenica i akcija u priči na neki način oslikava njegov karakter, ili makar moju percepciju istog.
N: Uglavnom pišeš kratke krimi priče, ali ovih dana izašla je jedna tvoja priča u nastavcima. Koliko je teško pisati takve priče?
Đ: Zavisi od broja strana, složenosti radnje i prethodnog istraživanja. Pišem o onome što poznajem, što pravničkim i kriminalističkim znanjem, što emotivno. Nije potrebno mnogo vremena da se napiše priča, ali smišljanje kvalitetnog zapleta i razrješenja ponekad zahtijeva dosta vremena. Smišljanje priče i njeno uređivanje nakon napisanog kostura je najzahtjevniji dio pisanja.
N: Privukao si pažnju Banjalučana upravo tom pričom čija je radnja smještena u Banjaluci. Kako je nastala ova priča?
Đ: Ispočetka sam priče smještao u razne predjele, od fiktivnih šuma, do američkih urbanih naselja. Pošto sam Banjalučanin i poznajem svoj grad bolje nego neki drugi, prirodno je da svaki ozbiljniji rad na neki način posvetim njemu. Publika se mnogo lakše poveže sa pričom kada ima osjećaj da je proživljava zajedno sa protagonistom. Svaka ulica, objekat i radnja odzvanjaju drugačije kada smo vjerovatno njome prošli. Krimi priča svakoj lokaciji dodaje novu dimenziju, dimenziju fiktivne proze.
N: Imaš li uzora u nekom od poznatih pisaca detektivskih romana?
Đ: Od evropskih pisaca čitam Donata Karicija, te imam sve njegove, do sada napisane romane. Od američkih pisaca, od srednje škole čitam Majkl Konelija. Njegov rad je vjerovatno najviše uticao na mene da se opredijelim za krimi žanr.
N: Pretpostavljamo da si pročitao mnogo romana ovog žanra, pa nas zanima da li su oni pomogli u nastajanju tvojih autorskih priča, jesi ikada koristio nečije teme kao osnovu za nešto svoje?
Đ: Do sada nisam koristio ideje ili zaplete drugih autora za svoje priče. Vjerujem da su neki likovi iz poznatih romana krimi svijeta uticali na mene u smislu pravca u kojem će se moji radovi kretati. Psihološki profili i unutrašnji motivi likova o kojima sam čitao najviše su uticali na način da su me podstakli na razmišljanja putem kojih sam kasnije razvijao svoj stil.
N: Ko ti pruža najveću podršku u ovom poslu i dobijaš li možda neke prijedloge ili kritike?
Đ: Ispočetka sam priče slao prijateljima. Oni me i danas čitaju i prenose utiske, ali najveću podršku mi pruža djevojka koja je ne samo moj kritičar, već lektor i povremeni savjetnik za psihološke profile likova.
N: Zanima nas koji je tvoj omiljeni krimi roman i šta je to što bi preporučio našim čitaocima?
Đ: ,,Posljednji kojot’’ autora Majkl Konelija je vrhunski napisan moderan krimić u kojem Konelijev glavni lik, detektiv Heri Boš istražuje nerazjašnjeno ubistvo. Druga preporuka je ,,Lovac na duše’’, Donata Karicija. Radi se o romanu koji miješa krimi motive sa istorijskim činjenicama i tabuisanim motivima iz psihopatologije. To je prvi roman koji me je istinski uplašio i vjerujem da će većina ljubitelja žanra reagovati tako kada ga pročita.
Maja Cvijanović/Banjalučanke
