Aleksandrija je izgrađena 332. godine prije naše ere, za svega nekoliko godina, a po nalogu Aleksandra Velikog koji je tada osvojio Egipat. Grad je planski izgrađen u obliku plašta makedonskih vitezova, oblika savršenog pravougaonika-geomertijski grad. Bio je to kosmopolitski grad, važno središte helenističke kulture, u kojem je živjelo 300.000 stanovnika: Egipćana, Grka, Jevreja, drugih Evropljana koji su činili vojsku kralja Ptolomeja, Skita, Tračana, Gala, ne računajući robove.
Stisnut između dvije vode, Sredozemnog mora i jezera Mariotis (Mariyut), sa dvije luke, Aleksandrija, grad divovskih dimenzija i nečuvene raskoši, bio je spona između Afrike i Evrope, između velike egipatske i velike grčke kulture.
Poslije smrti Aleksandra Makedonskog (323. godine) ogromno carstvo podijelile su njegove vojkovođe, a Ptolomeju je pripala uprava nad Egiptom. Atina prestaje da bude centar obrazovanja i filozofije, a njena nasljednica postaje Aleksandrija i tokom narednih sedam vijekova ona će biti intelektualni svetionik ovog dijela svijeta.
Kralj Ptolomej zvani Soter (364 – 282. godine p.n.e.), „spasilac“, uputio je poziv svim vladarima svijeta da pošalju u Aleksandriju djela pjesnika, prozaista, retora, sofista, ljekara i vračeva, istoričara i filozofa, kako bi prvi put u istoriji čovječanstva bio sproveden Aristotelov projekat o univerzalnom znanju. Demetrije iz Falerona, filozof i Aristotelov učenik, prognan iz Atine, u Aleksandriji je sproveo svoj naum da sakupi sve znanje svijeta, osnovavši, naslonjeno jedno na drugo Muzej i Biblioteku, centre naučnih istraživanja.
Dok je Muzej bio mjesto posvećeno Muzama, zaštitnicama umjetnosti i nauka, sa galerijom slika i kolekcijom kipova, svojim članovima je nudio velike materijalne prednosti. Malobrojni, imenovani od lično od kralja, Muzej je bio mjesto rada naučnika najrazličitijih struka, koji su imali jedinstvenu priliku da se, zahvaljujući Ptolomejevim finansijama, sasvim oslobođeni ovozemaljskih briga, zdušno posvete svojim proučavanjima. Ali, neuporedivo bogatstvo koje su uživali ležalo je u Biblioteci, koja im je bila danonoćno na raspolaganju.
Stvoriti od spisa biblioteku bio je značajan poduhvat, ali ubrzo je u Velikoj biblioteci Aleksandrije bilo vrijednih svitaka, a što su bili stariji bili su vrijedniji. Licitira se sa brojem od 400.000 do 750.000 svitaka, a neki idu i dalje, ali bez obzira na to, njihova vrijednost je prevazilala sve potonje.
Do tih radova trebalo je doći. Po nalogu aleksandrijskih prvaka „lovci na knjige“ krenuli su na krstarenje po najvećim pijacama Mediterana, plaćajući u zlatu sve rukopise koje su mogli da nađu. A kada nisu mogli da ih otkupe, nabavljali su ih drugim sredstvima, otimanjem, iznuđivanjem. Od putnika sa pristiglih brodova u aleksandrijsku luku, vojnici u njihovim prtljazima nisu tražili zlato, drago kamenje, skupocjene tkanine, već knjige. Jer, naredba je bila jasna: „Svi rukopisi nađeni na brodu moraju biti oduzeti i preneseni u radionice Velike biblioteke, gdje su proučavane i prepisivane i potom vraćene vlasnicima. Ali, ako je u pitanju bio neki rijedak rukopis, vrijedan rad, vlasnicima je davana prosta kopija.
Za orginale ili kopije bio je neophodan papirus (grčki naziv za papirus je Byblos), a on je rastao kao gusto žbunje u močvarama delte, nadomak Aleksandrije.
Zbog specifičnog svojstva biljke papirusa, da je pravljenje listova od paprusa moglo da se izvodi jednimo blizu mjesta gdje biljka raste, zbog čega je Egipat bio eksluzivni snabdjevač papirusom cijelog grčkog svijeta.
Aleksandrijska biblioteka je imala suparnika u Pergamu (zapadna Anadolija, Turska), drugom velikom izdavačkom centru. Ptolomej je iskoristio svoj monopolistički položaj na izvoz papirusa i uticao na zabaranu izvoza papirusa koji je nedostajao biblioteci u Pergamu, te su ovi za pisanje koristili štavljenu kožu – pergament.
Prve knjige su bile u obliku svitaka – na latinskom volumen, jer se papirus ne previja. Svaka knjiga je bila sastavljena od listova papirusa sljepljenih jedan na drugi, obrazujući tako traku koja se omotavala oko štapa. Tekstovi su pisani u stubcima, na grčkom i demotskom, u to vijreme popularnim egipatskim pismom, žutim mastilom razblaženim u mirtinoj vodici. Pisari su koristili samo jednu stranu lista, služeći se zašiljenom trščicom. Za čitanje svitaka bile su potrebne obje ruke. Jednom je držan kraj lista dok je drugom odmotavana traka papirusa. Svici, označeni etiketama, bili su složeni u kutijama u zidnim ormarima, slagani po disciplinama: književni, filozofksi, naučni i tehnički tekstovi i po alfabetskom redu imena autora. Smatra se da je privatna Aristotelova biblioteka bila uzor organizacije i klasifikacije za Aleksandrijsku biblioteku.
Sve što je helenski svijet stvorio u protekla tri vijeka, nalazilo se na policama Velike biblioteke u Aleksandriji. Cio Homer, dvadesetak verzija Odiseje, tragedije Eshila, Euripida, Sofokla, komedije Aristofana, djela filozofa miletske, elejske škole, sofisti, Megarani, „Elementi“ Hipokrata sa Hiosa, trinaest tomova Euklidovih „Elemenata“ (poslije Biblije djelo sa najvećim brojem izdanja) i cijela Aristotelova biblioteka, koju je poslije sitnih napora i mnogo zlata Ptolomej prisvojio.
Velika biblioteka stradala je nekoliko puta, a za to su bili krivi rimljanin, hrišćanin i musliman – Julije Cezar, patrijarh Teofil i kalif Omar Damaski.
Prvi put Biblioteku je zahvatio plamen od vatre sa Cezarovih brodova 47. g.p.n. e. kada je bilo uništeno na desetine hiljada papirusa. Kleopatra je htjela da obnovi Biblioteku. U tome joj je pomogao Antonije koji je opljačkao suparničku biblioteku u Pergamu i prenio više od 200.000 svitaka koje je poklonio Kleopatri i priključio ih onim koji su izmakli velikom požaru.
Poslije Kleopatrine smrti helenističko carstvo pretopilo se u rimsko. Nakon što je hrišćanstvo postalo državna religija Rimskog carstva, car Teodosije I, 391. godine naređuje uništenje svih paganskih hramova. Na čelu sa patrijarhom Teofilom, spaljena je i Aleksandrijska biblioteka.
Na kraju, vođa muslimanske vojske koja je osvojila Egipat 640. godine, general Amr ibn al-As, prema legendi, pitao je kalifa Umara šta da uradi sa čuvenom bibliotekom koju je osvojio na šta mu je ovaj dao čuveni odgovor: ”One ili su u suprotnosti sa Kur anom, što znači da su jeres, ili se slažu sa njim, što znači da su suvišne”. Tako je veliki dio knjiga iz Velike biblioteke bio spaljen u javnim kupatilima. Godine 718. Omar II naređuje naučnicima iz Muzeja da se presele u Antiohiju i to je kraj Velike biblioteke.
Mjesto na kojem je podignuta najveća Biblioteka antičkog svijeta, „svetionika civilizacije”, nikada nije pronađena. Smatra se da su, kada je fond prerastao fizičke mogućnosti biblioteke, za vrijeme vladavine Ptolomeja III Eurgeta (281-221. prije nove ere), svici deponovani u novootvorenu biblioteku u Serapionu, tzv. sestrinsku biblioteku, sagrađenu uz obalu Sredozemnog mora.
Sudbina najveće riznice znanja antičkog svijeta iako tragična osvjetlila je puteve knjigama u narednim vijekovima. Da nije tako, ona ne bi imala uzvišeno mjesto u legendama, mitovima i pričama. I ne bi se danas, po ugledu na nju otvarale nove biblioteke, koje ni da hoće, ne mogu zasjeniti slavu najveće, Aleksandrijske biblioteke.
